stranica
3.
Ministarstvo Oru`anih Snaga,
vojne {kole, vojne bolnice, razni zavodi, prometne i obskrbne ustanove,
dopunska i popunidbena zapovjedni~tva, Zrakoplovstvo, Oru`ni~tvo, Ratna
Mornarica, Doobrovolja~ke vojnice, Obkoparski Sdrugovi, i sve druge ne
spomenute pomo~ne slu`be, koje su bile povojni~ene u sveukupnom broju od
75.000.
Neprijateljske partizanske snage iznosile su ukupno 45
divizija. Od toga su protiv hrvatsko - njema~ke fronte bile 35 divizija, a samo
protiv hrvatsko-njema~kih snaga do Jadrana bile su 10 partizanskih divizija,
koje su bile obilno snadbjevene raznovrstnim ratnim materijalom. Partizanske
snage na njihovom desnom krilu bile su osiguravana i podr`avane od sovjetskih i
bugarskih snaga i zrakoplovstvom, a na lijevom krilu, engkezkom flotom i
zrakoplovstvom kao i obilnom obskrbom svega potrebnog.
S opisanog postava i pod
opisanim okolnostima po{la je hrvatska vojska, predvodjena njema~kom, u jedno
zgu{~avanje, povla~enje i slom. Po{la je u sve ve~e terensko su`avanje,
uvjetovano srednje alpskim masivom, prelaze}i iz razvijene boji{tne crte u
dublje hodne rojne pruge (kolone), grupe i grupice, koriste}i se razpolo`iuvim
prometnicama. Obadvije vojske, i hrvatska i njema~ka, po{le su u no}i 7 na 8 svibnja. Od 8 svibnja 1945.
svaka vojska po{la je po svom ukusu. Hrvatska se vojska po zapovjedi Poglavnika
imala naj`urnije povu~i u Koru{ku, i predati se Engleezima, a u nikojem slu~aju
partizanima.
Njema~ka pak vojska po
zapovjedi generala Löehra pokorno je kapitulirara pred partizanima. U takvim
te`kim uslovima gubljene su mogu~nosti organizacije i formacijskog zapovjedanja
a izpoljavale su se odmah odva`ne i poletne osobe, koje su dalje vodile kolone,
grupe i grupice zbjega, kako su najbolje mogle prema tada{njim okolnostima.
U nastalom povla~enju i
zgu{}ivanju hrvatske su postrojbe svuda ostale poslednje, uzporavaju}i
partizansko prodiranje, te su slu`ile kao zalaznica hrvatskoj i njema~koj
glavnini.
Od sveukupnih 390.000
hrvatskih vvojnika, uslijed zgu{}ivanja svojih redova i uplitanja u zalazni~ke
borbe, ostalo je i dalje na hrvatskom dr`avnom podru~ju oko 30.000 vojnika. Oni
su vodili sitnije borbe, razpr{avali se
{umama, ostajali kao ranjenici, te odsje~eni od glavnine zarobljavani. Ali
360.000, od ~ega 232.000 podhvatnih postrojbi su pre{li njema~ku granicu i
stupili na njema~ko podru~je. Ovom broju vojnika priklju~ilo se je 500.000
gradjana oba spola i svih doba starosti, ve~inom u kolima sa konjskom zapregom,
a bilo ih je i sa volovskom zapregom, koji su bje`ali pred nasiljem i terorom
~etni~kokomunisti~ke alijanse, koja se je odra`avala u srpskim divizijama JNA.
Od ovog trenutka ~itav broj od preko 860.000 Hrvata na svom exodusu je
nerazdvojan, te predstavlja najve~i zbjeg pred bolj{evicima tada{nje Europe. Izto je tako predstavljao najve~i zbijeg u
hrvatskoj poviesti, a odmah je po~eo predstavljati i nacionalnu Hrvatsku izvan
Domovine.
Postojala su samo dva
pravca odstupanja:
1. Odstupanje prema
Istri, koje je bilo privla~nije, jer bi se time prije do{lo sa slobodnim
svijetom., ali za~elje razvoja i postava fronte, mjesta vojnih zbortova i
zapovjedni~kih to~aka, te obskrbne baze, sve je to putem prema Istri ~inilo
neprihvatljivim. Osim toga put je bio du`i, bez pogodnih cestovnih prometnica,
previ{e kos, i lijevi bok bio bi neobranjiv.
2. Odstupanje prema
Koru{koj (Carintia) je bi privla~niji, jer je bio kra~i, osim toga tim su se
putem povla~ili Nijemci, na koje smo bili naslonjeni, od kojih smo zavisili
snadbjevanjem streljivom, i {to put prema Istri nije dolazio u obzir, te se
odlu~ilo za povla~enje prema Koru{koj.
Za Koru{ku samo
izto~no od Karavanki, vodio je jedan glavni put: Zagreb - Celje (116km) -
Dravograd(67km)-Klagenfurt(65km); svega 248 km. Na svakome boku nalazio se je
jedan paralelni, odtere~uju}i put
sjeveroizto~no; Celje -
Maribor (62km) - Dravograd (62km); svega 124 km. Taj put bio je manje zakr~en,
ali ugro`avan po sovjestkoj i bugarskoj vojsci.
Jugozapadno; Celje - [o{tanj
(40km) - [ent Vid - ^rno - Topla (30km)- Esenkappel (24km) te`ko prolazan preko
Karavanki, sveaga 94 Km.
Ner{to zapadnije; Celje - Mozirje - Lu~e - Sol~ava (Savinjska
Dolina) (69km) - Eisenkappel (10km),
preko Savinjskih Alpa, te`ko prolazan, svega 79 Km.
Ti sporedni vanjski putevi
imali svaki po jedan lu~ni:
Celje - Maribor - Leibnitz -
Kopflach i
Celje - Motnik – [martno -
Kamnik - Kokra - Zgornje Jezersko - Bad Vellach - Eisenkappel. Tim putem
povukla se motorizirana kolona “Kamber”
Oba ova puta imali su ve~e
nedostatke nego predhodni.
Prostor sa kojeg se je
pokretalo i{ao je posljednjom crtom boji{tnice, lukom Vara`din –
Koprivnica prema Rusima i Bugarima, zatim Koprivnica skroz
Zvonimirovom crtom obrane do
Karlovca. S tog luka su`avao se u obliku lijevka prema Celju. Tu
se je ulazilo u cijev ljevka
do Dravograda. Od Dravograda
nalazila su se dva pro{irenja koja su bila po pravcima
razmaknuta za 90ºş i to:
Dravograd - Lawamünd u pravcu
S-N i
Dravograd - Bleiburg u pravcu
E-W.
Kroz njih se je moglo iza}i
van, odnosno u}i u Koru{ku.
Kako bi se okolnosti, tegobe i kolizije na hrvatskom
odstupanju moglo lak{e i to~nije razumjeti i ocjeniti, potrebno je imati na umu
ovaj zanimljiv oblik prostora, na kojemu je ono teklo.
U obliku lijevka slivao se je dosta veliki snop
puteva, ~ija je lijeva strana (kada se okrene
prema
crti boji{tnice) bila;
I. SBOR
2. div.
Vara`din - Roga{ka Slatina (95km) - Celje (32km)
svega 127km.
5. div.
Koprivnica - Kri`evci (31km) - Marija Bistrica
(52km) - Krapina (35km) -Roga{ka Slatina (32km) - Celje (32km), svega 182 km
I. HUD.
Bjelovar - Kri`evci (33km) - Marija Bistrica
(52km) - Krapina (35 km) - Roga{ka Slatina (32km) - Celje (32km), svega 184 km.
III. SBOR
9. div + 12. div van Sborova
Kutina - Vrbovec (71km) - Marija Bistrica (31km)
- Krapina (35km) - Roga{ka Slatina (32km) - Celje (32km), svega 201km
Glavnosto`erno zapovj. Pozadinska slu`ba i ostale
institucije NDH. 16. div.
Zagreb - Zapre{i} - Krapina (69km) - Roga{ka
Slatina (32km) - Celje (32km), svega 134 km.
III. SBOR
3. 7. 8. 9. div.
Kutina -
Zagreb (52km) - Krapina (69km) - Roga{ka Slatina (32km) - Celje (32km), svega
185 km.
IV. SBOR. 4. 6. 15. div.
Sisak - Zapre{i} (72km) - Zidani Most (59) -
Celje (25km), svega 156 km.
II. SBOR, 1. 17. 18. div. + 14. div. van Sborova
Sisak - Samobor (65 km), - Rade~a -Zidani Most
(55km) - Celje (25km), svega 145 km.
V. SBOR, 10. 13. i dijelovi 11. div.
Karlovac - Samobor (46km) - Rade~a - Zidani Most
(55km) - Celje (25km), svega 126 km.
Zbog mre`e dobrih cestovnih
prometnica ovim se je prostorom, koji ima oblik lijevka. po{lo bez nekih
posebnih smetnji, osim ne{to ve~e zakr~enosti puta kod Zidanog Mosta, kao i
brzina konjskog podvoza gradjanskih osoba.
Snop puteva slio se je u
Celju, mjestu sredi{njeg sliva rje~ica, koje omedjavaju ~etiri planine to~no u
obliku kri`a, te je ono zbog polo`aja ovih planina i rje~ica bilo prva i velika
zapreka na putu za Koru{ku - prvih dana zbog zakr~enosti puteva, a poslije zbog
partizanskog zaokru`ivanja. Ipak je to bilo kobno za meke Njemce, nego za tvrde
i odporne Hrvate.
Od Celja koridorom lijevka,
neposredno s vi{e puteva do Doli}a, a dalje samo jednim preko Slovengradeca,
udaralo se je ~elom na dravogradski tjesnac, gdje su se sastajali putevi, te uz
prepreke rijeke Drave ~inili najve~u stije{njenost na cijelom putu od Hrvatske.
a postojala je i mogu~nost podpunog zatvaranja pravca i ote`avanje probijanja
dalje. Na tom odsjeku moralo se je ve~ prihvatiti i voditi borbu, kako bi se
probilo dalje.
Neprijatelj je izlaz iz Dravograda mogao uzporavati i ko~iti s oba re~ena pro{irenja. No, ipak zbog ve~e prohodnosti terena uz tok rije~ice MEZZE, izbjegavanja sovjetsko- bugarske opasnosti na putu Dravograd - Lawamünd, te kra~eg puta u Koru{ku i nade u Engleze, bio je izabran ovaj put i njime se uglavnom probilo do zaustavljanja kod Bleiburga.
Najve~i dio hrvatskog zbjega
kretao se pje{ke. Motornim vozilima
krenulo je odprilike 30%, te je ovimna uzpjelo i najdalje sti}i. @eljezni~kom
prugom Zagreb - Zidani Most - Celje - Maribor krenulo je 60 vlakova od ~ega 10
vlakova sa obiteljima ~astnika i du`nostnika, dok je ostalih 50 vlakova bilo
natovareno sa ranjenicima i potrebnom poslugom doktora i sestara. Ovi su bili
zaglavljeni tri postaje iza Maribora prema Dravogradu, sabota`om slovenskih `eljezni~ara,
a zadnji vlakovi u Celju i okolici. {to se je god nalazilo u vlakovima bilo je
likvidirano, a ranjenici su bili `ivi spaljeni u vagonima. Tu nisu ostavili
svjedoka iza sebe.
Ipak bi se i dravogradskim
tjesnacem moglo uzpje{no i na vrieme pro}i, da nisu Niemci putem pred
partizanima popu{tali, o ~emu se u odgovaraju~em djelu ovog uvoda govori.
Veoma oja~ani partizani,
u prvom redu borcima, organizacijom i postavom svojih armija u razvijenoj
generalnoj ofanzivi zadnje dekade mjeseca travnja 1945., potisnuli su luk
obrane, su`avaju}i ga na sve manji prostor, te potiskujuci obranbene snage sve
dublje u ljevak. Zato je 30. travnja 1945. pala njema~ka odluka za odstupanje
sa hrvatskog dr`avnog podru~ja, a 4. svibnja je re~eno, kako se Zagreb vi{e
nemo`e braniti. Daljna obrana zami{ljala se je na crti Maribor – Celje. Toga
dana po~eo je hrvatski exodus.
Prvih dana mjeseca svibnja
1945. luk obrane su`avao se je na Zvonimirovu crtu obrane, a na 7. svibnja
povukao se je u pravcu grla ljevka, kako je to prije opisano u dijelu “Pravac i
prostor”.
Svi su se kod Celja morali
probijati kroz partizansku zapreku, koja je i Nijemcima donjela njihov Celjski
debakl.
UGRO@AVANJE PO NIJEMCIMA
Ve~ na prve slu`bene viesti,
kako predstoji njema~ka kapitulacija, dne 2. svibnja 1945.
njema~ki su zapovjednici po~eli dolaziti u dodir s partizanima u
svrhu kapituliranja. U
Hrvatima su izazvali sumnju, kako ~e ih ostaviti na cjedilu, {to
se je i dogodilo. Njema~ki
zapovjednici nisu bili dorasli, prihvatiti misli svog vrhovnog
zapovjednika za jug, mar{ala
Kesserlinga, koje je on izpoljio na konferenciji dne 7. svibnja
1945 u Grazu, kako se bez
obzira na odluku o kapitulaciji nastave operacije povla~enja, dok
se ne stigne na njema~ko
podru~je, te tako nisu imali pred o~ima spasavanje svojih vojnika,
a dosljedno tome ni da
pomognu svojim saveznicima Hrvatima, obima ve~inom oko Celja.
Te`ki polo`aj Hrvata jo{ vi{e
se je pogor{ao, jer je upravo u kulminaciji povla~enja, dok je sredi{te zbjega
bilo pred celjskom zaprekom, uslijedila njema~ka kapitulacija. Opasnost je
prijetila hrvatskom povla~enju, jer Nijemci
nisu vi{e bili ~vrsti prema partizanima. Postojala je jo{ i opasnost
kako ~e se njema~ki zapovjednici poku{ati dodvoriti partizanima cjelokupnim
izru~enjem Hrvata.
Osim toga i njihova velika
vojska od 150.000 vojnika pometena kapitulacijom, uzsporila je
brzinu povla~enja te je jako zakr~ila puteve, osobito kod Zidanog
Mosta, zatim kod Celja, a
nadasve poslije Celja do Bleiburga sa svojih desetak tisu}a
kamiona, mnogo topova,
putni~kih samovoza i
drugog podvoza. Ovim vozilima ili pje{ke kretale su se {est njema~kih
divizija s mnogo
drugih motoriziranih skupina razsutih
postrojbi. Nalazili su se u izto
vrieme na putevima s Hrvatima, jer su zakr~ivali puteve, bili su
vrlo kobni za brzinu
hrvatskog povla~enja. Njema~ki vozari nisu se dr`ali voznog reda
na cijeloj du`ini puta, ve~
su prestizali skupine pred sobom, malo po{tivaju}i vozni red, da
desno idu pje{aci, a do
njih kola i konji, te ostala vozila, dok lijeva dio puta mora biti
slobodan za prolaz
samovoza u oba pravca. Ovi nedisciplinirani voza}i izlazili su iz
povorke i tjerali konje
lijevom stranom, {to je izazvalo prometnu zbrku.
Brzina hrvatskog povla~enja iz
zemlje uslijedila je radi razvitka dogadjaja, ~iji su najglavniji
datumi:
4 svibnja 1945., njema~ko
zapovjedni~tvo odredilo je povla~enje svih njema~kih i hrvatskih
trupa u Njema~ku na prostor Maribor – Celje, gdje se je
namjeravalo organizirati dpor.
6. svibnja 1945., bio je izdan
proglas Hrvatske Dr`avne Vlade, kako ~e cjelokupna hrvatska
oru`ana snaga napustiti teritorij Hrvatske i kako civilno
pu~anstvo, ukoliko `eli napustiti
Hrvatsku, krene sa hrvatskom vojskom.
6. svibnja Hrvatska Dr`avna
Vlada pod predsjedavanjem Poglavnika zaklju~uje krenuti put
Klagenfurta, gdje je nesmetano stigla jo{ iztog dana uve~er.
6. i 7. svibja krenuo je
najve~i dio Hrvata put Njema~ke.
7. svibnja uve~er krenuo je
Poglavnik sa jednom kolonom, pravcem Zagreb – Novi Dvori –
Roga{ka Slatina – Maribor – Leibnitz.
7. na 8. svibnja u no}i na
putu za Klagenfurt, saznao je Poglavnik u Roga{koj Slatini preko
brzoglasa od generalpukovnika Löehra, o njema~koj sveukupnoj
kapitulaciji. Tada je vratio
pravo zapovjedanja nad hrvatskim i legionarskim trupama u ruke
Poglavnika.
8. svibnja ujutro u Roga{koj
Slatini pala je posljednja odluka, da se sve hrvatske trupe, koje
su se iz Domovine povla~ile i bile upotrebljavane kao zalaznica
Nijemcima, nastave najbr`e
povla~iti se ob~im pravcem za Koru{ku, te da se po prelazu stare
Austrijske granice s
oru`jem predaju Englezima a ni ukojem slu~aju partizanima.
8. svibnja generalpukovnik
Löehr, zapovjednik armijske skupine, uzpostavio je pregovore s
partizanima u Stupniku.
8. svibnja u 23 sata na ve~er
stupila je na snagu bezuvjetna njema~ka kapitulacija.
9. svibnja po partizanskom
tuma~enju po~eo je period 6 dana rata poslije rata, kojeg su oni
vodili s Hrvatima.
10. svibnja njema~ki Celjski
debakl.
Sva njema~ka smetnja – bilo
kao nevjera, bilo kao mar{evska smetnja – mnogo se
odra`avalaa na slivanje i prestrojavanje hrvatskog mno{tva u
kolone, grupe i grupice na
putevima. Hrvati su trebali brzo se izvu}i i dijeliti prostor s
Njemcima. Probijanje ovog
mno{tva zavisilo je mnogo od spretnosti voditelja, zakr~enosti
puta i uznemiravanja po
partizanima. Bila je namjera sti}i u Dravograd u {to boljem redu i
{to {~etanije.
Potiskivani od partizana, sku~eni
i stisnuti na naju`i dio svog dr`avnog podru~ja, ulaze}i ve}
u lijevak i iznenadjeni njema~kim srozavanjem i u~injenom
kapitulacijom po~eli su se
Hravti pobojavati, kako ~e ih Nijemci u najte`im trenutcima
ostaviti na cjedilu. U takvom
stanju po~eli su se Hrvati povla~iiti ; u najve~oj `urbi i
neizvjestnosti, jer nije bilo ni{ta
uredjeno sa zapadnim saveznicima. Moglo se je od njih o~ekivati
prije neprimanje, nego
za{tita. Nije bilo ni{ta spremno za fizi~ko izvr{enje, jer nije
bilo ni upori{ta za osiguranje
puteva, a niti baza za obskrbljivanje. Sumnja u njema~ku nevjeru,
proiza{la iz ulagiva~kog
odno{aja prema partizanima, svakog sata se stupnjevala. Nije bilo
plana i nije se vi{e ni
moglo sve skupno provesti, jer to zakr~enost puteva, nepouzdanje u
Nijemce i ulazak u
lijevak nije dozvoljavalo.
Povla~iti se bez dovoljno
vremena za pripreme i sigurnog izgleda u uzpjeh, zna~ilo je i}i u
neizvjestost.
Ali kada se pomislilo na
odvratnost kapitulacije pred partizanima, uzprkos svih tegoba,
duhovi su se sabrali, sna{li, preobrazili. Povratila im se stara
snaga i pokrenuli su se
jedinstvenom mi{lju, umjesto svih drugih veza i vodstva s jednog
mjesta.
Svi su svojim visokim moralom
obe~avali zapovjednicima skupina, kolona, grupa i grupica,
kako }e se do odredjenog prostora sti}i.
Kroz
prizmu ovog uvoda treba povla~enje stalno gledati!