stranica 4.
POVLA^ENJE
U danima od 4 do 9 svibnja iz
Hrvatske se otiskivao njezin
najborbeniji, najsvjestniji i najskupniji narodni sloj put zapada; napu{ten je
sjeverozapadni ostatak d`ave sa Zagrebom i pre{lo se u inozemstvo – u emigraciju.
Povla~enje je bilo masovno,
ogromno. Desetci tisu}a selja~kih kola, kamiona, biciklista, konjanika i
pje{aka, kolone su davale utisak prave seobe naroda. To je bila tre}a seoba
Hrvata u ve~em stilu. Prva je bila dplazkom na{ih predaka u ove zemlje za vrijeme
seobe naroda, druga bijeg pred turcima, a, eto, tre}a uzmak pred
jugopartizanima. Politi~ki izgledala je
kao veleban plebiscit hrvatskog naroda za slobodu i demokraciju, a protiv
balkanskog i izto~nja~kog komunizma.
Tih dana na putevima Zagreb –
Zidani Most, Zagreb – Krapina, Kri`evci – Marija Bistrica – Krapina, Vara`din –
Krapina, te Karlovac – Samobor – Zidani Most, i onda Celje – Dravograd, na
du`ini od 240 kilometara, kretala se hrvatska nacija; pola milijuna ljudi, `ena
i djece, koji su svojom odlukom i pokretom na zapad plebiscitarno glasovali za
hrvatsku dr`avnost i samostalnost u ime onih, koji su pali, u ime onih koji iz
bilo kojeg razloga nisu na taj put po{li. Kretali su se svi oni, koji su
iztinski mislili na hrvatsku dr`avnost i samostalnost i kojima je bilo mogu}e
krenuti.
Nitko nikoga iz tih duga~kih
kolona nije natjerao na taj put u tudjinu i neizvjestnost. Svatko je krenuo
sam, bez predrasuda i uvjeren, kako }e sami broj izbjeglica biti dovoljnim
dokazom zapadnim demokratima, kako taj mali hrvatski narod, koji pod ovim nebom
tra`i samo slobodu i samostalnost u etni~kim i poviestnim granicama, zaslu`uje
biti saslu{an.
Ni{ta taj narod nije moglo
pokolebati u toj dubokoj vjeri- niti te{ko}e puta, niti glad, niti hladno}a
snje`nih Alpa. Hrvatski narod kretao je u emigraciju, kako bi potra`io spas i
sa~ekao pravednu odluku zapadnih sila; u vjeri, kako }e tamo, gdje su njegove
vodje Stjepan Radi} i drugi tra`ili razumjevanje, dobiti zadovolj{tinu i za
nekoliko dana povratitit se ku}i, te se ta tre}a hrvatska seoba nije shva}ala ni malo ozbiljno i tragi~no.
Mislilo se je kako je to samo takti~ki potez, kako bi se sa~uvala na okupu
vojska i narod od osvete jugokomunista.
Dolazili su, naime, tu`ni glasovi iz izto~nih hrvatskih krajeva o njihovom
barbarizmu; palenju i klanju. A kada se hrvatski ~ovjeke vrati na svoje
uni{teno ognji{te, ne mo`e postati faktor svjetskog mira na jugoiztoku, jer tamo mira nema, dok nema Hrvatske Dr`ave.
Povla~enje je trajalo nekih 11
dana. Prema okolnostima, na koje je ve} ukazano, oblikovalo se u tri toka:
a) koji su o}li 4., 5., ili
dijelom 6. svibnja i stigli u klagenfurstku kotlinu.
b) koji su po{li 5., 6.. a
poglavito 7. djelomice i 8. svibnja i zaglavili se pred izlazkom iz lijevka na
Dravi, odnosno glavnina
c) vezani borbom kao zalaznica
Nijemcima i svojima, probijaju}i se podlegli najkasnije 15. svibnja uglavnom
oko i nakon Celja.
STIGLI U KLAGENFURTSKU DOLINU
U
ob}oj namjeri, kako bi se zbjeg skupio u Koru{koj, upravni njegov dio, koji je
~inila Hrvatska Dr`avna Vlada s dosta uredskog osoblja, ne{to prvih izturenih
postrojbi iz su`enog fronta te gradjanstva, imao je Klagenfurt za u`i cilj
prispje}a. Prvo su imali do}i u dodir sa Saveznicima i, drugo, operativnom
dijelu ili mno{tvu biti stanoredjama. Naprijed zami{ljeno poslanstvo za dodir
sa Saveznicima bilo je po volji Sto`eru savezni~kog zapovjedni~tva za
Sredozemlje, uhi~eno i smje{teno u zarobljeni~ki logor. Da se je bila mogla
ostvariti ta valjana upravna zamisao, sve razplinjavanje i patnje mno{tva
exodusa lijevkom bile bi honorirane.
Dobra
upravna zamisao oslanjala se je na podesnosti Klagenfurtske kotline. Ona je
utisnuta izmedju alpskih masiva, duguljastog protezanja zapad – iztok, koji joj
oblik jo{ izrazitijim ~ini proti~u}a Drava svojim ju`nim rubom. S juga je
omedjena visokim Karavankama, sa sjevera padinama visokih Tauern Alpa, a sa
zapada Villa{kim alpama. S izto~ne strane nalaze se brdski grebeni, prolazni
jedino dolinama rijeka, Drave i Mezze
U nju
se ipak polak{e stizava i sa zapadne i
isto~ne strane, dok je prilaz s ju`ne strane preko Karavanki i sjeverno preko
Tauern Alpa vrlo te`ak i ograni~en. Kod
hrvatskog povla~enja od osobite va`nosti
je bila prirodna z{ti~enoat od juga. Sredi{te kotline ~ini Wörther see
(Vrpsko jezero) i na njemu grad Klagenfurt, s jo{ vi{e prometnih mjesta na
jezeru, a takodjer i na rijeci Dravi. Kotlina je po svojoj naseljenosti i
komunikativnosti bila podesna za kratko i prolazno primanje i smje{taj ~ak dva
milijuna ljudi.
Medjutim,
ni sam hrvatski upravni kapacitet ni prikladnost prostora nisu ni{ta koristili,
jer su Englezi, podsticani jugopartizanima, ve} 10. svibnja Hrvatsku Dr`avnu
Vladu i njezin u`i dio pomo}ni aparat izru~ili komunisti~koj Jugoslaviji, prije
nego je ve~ina mno{tva stigla u Kotlinu. Zato se je hrvatsko mno{tvo, u
nedostatku zajedni~kog vodstva ili nekog plana, moralo samo snalaziti na samom
mjestu, osje~aju}i, kako svima prijeti opasnost izru~enja. Zaustavljalo se i
zadr`avalo na mjestima, gdje je tko stigao, guran tih dana medjunarodnim
mete`om u Klagenfurtskoj kotlini.
Put
Klagenfurtske kotline po~eli su se Hrvati otiskivati iz svoje Domovine 4.
svibnja 1945., prelaze}i jo{ iztog dana dr`qvnu granicu. Medjutim, sticajem
okolnosti nastale su bile dvije vrste kretanja – motorizirano i pje{a~ko –
razli~itih napora i sudbine.
Po jo{
nezakr~enim putevima prema Klagenfurtu kretao se je motorizirani dio 4. svibnja
– pozadnji dijelovi vojske i prvi istureni borbeni dijelovi od su`ene fronte;
5. svibnja uz prednje i upravni aparat, te gradjanski bjegunci iz Bosne, Sriema
i Slavonije, 6. svibja sve vi{e gore spomenutih, Dr`avna Vlada i odio
oru`ni~tva – sve skupa kao predtrupa. Dan – dva kasnije probijali su se spretno
brzi automobili od glavne kolone. Sve motorizirane skupine i skupinice, u
pokretu neovisne jedna od druge, ukupnog broja od nekih 20.000 osoba, stizale
su bez ve}ih zapreka i i ometanja po partizanima, poglavito zastra{uju}im
dijelom puta Celje – Maribor – Dravograd, obi~no jo{ iztog dana na svoj – Klagenfurt,
koji je bio zami{ljeno sabirali{te, a kasnije razdvajali{te za glavni dio ili
mno{tvo zbijega, koji se je u to vrijeme ve~inom jo{ nalazio u Domovini.
Iztih
je dan, a neovisno od hrvatske predtrupe, stigli su u Grifen 5.000 Hrvata,
pripadnika 369. hrvatske legionarske divizije “Tiger” i drugih njema~kih
jedinica, popunjavanih Hrvatima. Po razrije{enju du`nosti u njema~koj vojsci,
ostali su u neizvjestnosti, ~ekaju}i kako bi bili prihva}eni od Hrvatske Vlade.
Rano i
brzo stigle su takodjer u Klagenfurtsku kotlinu i neke skupine i skupinice
pje{aka, koje su se bile odlu~ile na put preko Kamni{kih Alpa. Na ovaj put
preko grebena Alpa po{le su skupine, koje su kao slabije i ~asovito osamljenee
bile ugro`avane od partizana u podru~ju Celja. Prokr~iv{i put kroz Celje ili
obi{av{i ga, udarile su dolinom Savinje preko Letusa, Ljubnja, Sol~ave
(Logarska Dolina) i grebenom na Eisenkappel. Stigav{i u Sittendorf, upu~ivale
su se jednim od daljnih puteva prema Klagenfurtu.
Takove
skupine i skupinice oblikovale su se ve} na 5. svibnja, dok se to manje
ponavljalo i narednih dana. Prednost im je bila u tome, {to su se kao neovisne
mogle br`e kretati, a nedostatak, {to su radi slabosti bile putem ugro`avane po
partizanima, a ba{ ove iznimno po ~etnicima. Djelatnost ~etnika u ovim
slu~ajevima posebno je zanimljiv.
Mno{tvo
je dosta brzo stizalo na cilj. Motorizirana skupina od 10.000 osoba, u kojoj je
bio Rev. dr. Charles Kamber, i ako je na putu uznemiravana po ~etnicima, ve} 9
svibnja bila je u Klagenfurtu.
Jedne
su se skupine ili desetci, jako oslonjeni na Nijemce, bili probili preko jo{
zapadnijeg prevoja Ljubelj iznad Tr`i}a, a skupine iz Rijeke i Primorja stizale
su razli~itim putevima preko Tarvisi-a
Dne 8.
svibnja jedan slovenski ~etni~ki odred, kojim je zapovjedao Janez Marn, i
slovenski domobranci kojima je zapovjedao kapetan Stamenkovi}, a svi pod
skupnim zapovjedni~tvom
posljednjeg,
koji su se nalazili u povla~enju od 6. svibnja iz pravca Novo Mesto mimo Celja
i preko Savinjskih i Kamni{kih Alpa, po prelazu Esinkappel-a na putu u
Klagenfurt napadali su skupinice od
gornjeg dijela hrvatskog zbjega. Ljude su razoru`avali, zarobljavali i
zadr`avali, a male skupinice, gdje su mogli sve prisutne pohvatati, odvodili na
stranu i ubijali.
I
motorizirane i pje{a~ke skupine ometali su na putu infiltrirani partizani u
ovome kraju, podpomagani doma~im drugorazrednim partizanima. Partizani su
nastojali {to prije zauzeti ili bar
napraviti nesigurnim onaj dio sjeverozapdnog prekograni}nog prostora, na koji
su oni polagali pravo. Od 1. svibnja kako je njihova 4. armija u{la u Trst,
raz{iljali su svoj kra~ne snage dobrim putevima na sjever prema Koru{koj, a na
zapad prema Furlandiji. Snagama ovih krakova partizani su se spu{tali preko
Karavanki u Koru{ku, odnosno prodirali preko Tarvisi-a.
Te je
ve} na 7 svibnja poluokupirali na liniji Galizien – Ferlach – Rosegg –
Arnoldstein. Dne 8. svibnja pre{li su Dravu kod Ferlacha, a tog dana u{li su
Englezi u Klagenfurt sa dva bataljuna, a slabije organizirane bande uputili su
put Völkermarkta. Ove bande, kao i sve partizanske snage u Koru{koj, primila je
pod svoje zapovjedni~tvo IV. Operativna Zona za Sloveniju 10. svibnja, ~ije je
sada sjedi{te bilo u Völkermarktu. Dok joj je bilo sjedi{te u Topol{~ici, bila je
zabavljena zapre~avanjem puta hrvatskoj vojsci i pu~anstvu kod Celja i dalje,
te razoru`avanjem iste. Imala je za zadatak prisvojiti pravo na okupaciju podru~ja ju`no od Drave
(E. Schmidt – Richberg ”Das Ende auf dem Balkan”, Heidelberg 1955, str. 145) i
zarobiti svog neprijatelja, koji se povukao na to podru~je.
Iako
partizanska infiltracija Klagenfurtske kotline nije bila dugotrajna – Englezi
su ih trpili svega dva tjedna – ipak su imali dosta vremena, da Engleze
nahu{kaju protiv Hrvata. Ina~e su vr{ili zastra{ivanja i plja~kanja, hvatali
manje skupine, prikriveno ih ubijali i
ina~e te`ko ugro`avali cijelu kotlinu, dok kona~no nisu dojadili i, ina~e
titofilskoj, englezkoj VIII. armiji.
Pod
ovakvim okolnostima ugro`avanja morali su i hrvatska predtrupa i brza vrst
pje{aka gledati samo na svoje spasavanje. Od 5.000 brzih pje{aka veliki broj
razi{ao se po okolnim selima, da ne
budu na dohvatu Englezima za izru~enje, ali se istovremeno i izlagalo
opasnosti, da budu pohvatani od partizana, {to se u mnogo slu~ajeva i
dogodilo.
Sliede}a
skupina koja je stigla u klagenfurtsku kotlinu, bila je velika i poznata
skupina pje{aka pod vodstvom general Junuza Ajanovi}a. Ona se je ustvari
sastojala iz tri skupine, raztavl;jene medjusobno po vi{e sati hoda, pa ~ak i
do jednog dana. Prvu je grupu od 30.000 vodio general Junuz Ajanovi}, drugu je
grupu od 25.000 vodio general Pavlovi}, dok je tre}u grupu od 15.000 vodio
general Halla. Njima se je u [o{tanju pridru`io pukovnik Avdaga Hasi} sa 9
divizijom a grupa je iznosila 20.000 osoba. Za grupu koja je iz Celja krenula
zapadnim lukom Mozirje – Logarska Dolina - Eisenkappel nema podataka tko ju je
predvodio a iznosila je 10.000 osoba. Partizani se nisu usudili mnogo ih napadati, jer su je sa~injavali
dobrim dijelom vojnici 17. i 18. divizije, i to jo{ {~etano, ali su mnogi ljudi
zbog umora i obtere}eni djecom, ostajali na putu, koje su kasnije, s ledja i
bokova dolaze}i, partizani pobili. Ta velika skupina nastala je oko celjske
zapreke iz izstih razloga i na izti na~in kretala se iztim pravcem, kao i
predhodni manji dielovi.
Probiv{i
celjsku zapreku, i o~istiv{i kako Celje a tako i {iru okolicu od infiltriranih
partizana i sloveskih bandi – nikakve borbene vrijednosti, na celjskom trgu
na{la se je skupina generala HOS-a, ve~inom zapovjednika divizija, Artur
Gustovi}(IIIsbor), Jusuf Ajanovi}(IIsbor), ing. Hinko Alabanda(Isbor), Zdenko
Begi}(4div), Krunoslav Peri~i}(7div), Rafael Boban(5div), Bo`idar Zorn(2div),
Vladimir Metiko{(6div), Stjepan Grli}(Isbor), Josip [olc(Isbor), Ivan
Toma{evi}(Vsbor), Julije Fritz(IIIsbor), Mihovil Bajd(12div), Slavi{a
Cesari}(16div), Mirko Gregori}(Isbor), Marko Pavlovi}(17div), Frane
Sudar(8div), Stjepan Domanik(IIIsbor) i Andro Gum(14div), glavnosto`erni
generali; Slavko [tancer, Mirko Vu~kovi}, Ferdinand Halla, sa jo{ nekoliko
usta{kih diletanata puk Daniel Crljen i general Ivo Heren~i}(Vsbor) bez
njegovog V. sbora, koji su se uzpjeli nametnuti, Crljenovom izrekom, kako
govori u ime Poglavnika. Kada je zavr{en taj cirkus general Boban na sav glas
obra}a se generalu Peri~i}u: generale Peri~i}u molim Vas kako bi izdali
zapovjedi {to nam je dalje za ~initi. Nato je nastao tajac, dok god nije
progovorio general Peri~i}: “Odmah u pokret, general Zorn sa 2 usta{kom
divizijom na ~elu. Pokrenuti i sve gradjanstvo sa podvozom. Odr`avati red na
cesti; desno pje{aci do njih kola i konji, na lijevoj polovici odvijati ~e se
samo notorizirani promet u oba pravca, iz kojeg ~e se povremeno sklanjati
kolona iztog smjera u kolonu konjskih zaprega”.
Kako
bi se olak{ao za~elju br`i prilaz u Celje i kroz Celje, odredio je tko ~e
krenuti pje{ice prema Mozirju – Logarskoj Dolini – Eisenkappel, a tko ~e se
odvojiti u Velenju od Glavnine i krenuti [o{tanj - ^rno- Topola – Eisenkappel
{to je omogu~ilo jo{ iste no~i kako se je pokrenula sredina glavnine kroz Celje
za daljih 30 km. i stigla do Hude Luknje.
Ovim
mojim opa`anjima, ne mislim napadati bilo koga, ve~ izpraviti sva kriva
tuma~enja i pisanja pojedinaca u hrvatskoj Emigraciji o tom povla~enju, koje su
iz neznam kojeg razloga
ti
pojedinci podpuno krivo kako oslovljvali a tako i prikazivali. Medju njih
spadao je i:
General
Vjekoslav Luburi}, za vrijeme svog emigrantskog `ivota u svojim izlaganjima i
opisivanjima poslu`io se u nekoliko navrata i na nekoliko mjesta podpunim
neistinama, koje se odkrivaju pristupnim dokumentima kako ZUVOJ-a a tako i
MINORS-a, a nikada nije opovrgnuo kriva i izmi{ljena pisanja pojedinaca koji su
mu se htjeli na taj na}in dodvoriti.
a) On
nikada nije bio zapovjednik IV. djelatne bojne i ta bojna nikada nije nosila
ime Luburi~eva bojna. Ta ista bojna je poslu`ila kao kostur za oblikovanje
I-vog Obranbenog Usta{kog Zdruga.
b) On
nikada nije bio ustrojitelj I-vog Obranbenog Usta{kog Zdruga u Lipiku, ve~ je
to bio domobranski i usta{ki pukovnik Slavko Skoliber, kada je Vjekoslav
Luburi} bio promaknut iz ~ina Usta{e u satnika, i kada je sa Krunom Dev~i}em
iza Poglavnika u bjelim rukavicama nosio Poglavnikov stieg.
c) On
nije bio nikada zapovjednik I-vog Obranbenog Usta{kog Zdruga u Lipiku pa
kasnije u Novskoj, ve~ je to bio onda{nji domobranski i usta{ki satnik Marko
Pavlovi}, koji je zamjenio pukovnika Slavka Skolibera, dok je njega 1945 g.
zamjenio pukovnik UV, Jakov D`al.
d) On
nikada nije bio postavljen na 8. svibnja 1945 g. zapovjednikom Hrvatskih
Oru`anih Snaga u povla~enju, na
sastanku Poglavnika sa generalitetom u Roga{koj Slatini, niti je ijedan od onda
`ivu}ih generala to potvrdio na bilo koji na~in.
e)
Dana 8. svibnja u 13 sati, biva te{ko ranjen u Zidanom Mostu, i od tog trenutka
nema vi{e niakvog uticaja na bilo kakove tokove povla~enja, i sve {to je
napisao i govorio bile su samo njegove osobne predpostvake, koje je potrebno sa
velikom zadr{kom posmatrati.
f)
Nikada nisu postojali Obranbeni Usta{ki Zdrugovi, ve~ je postojao samo jedan,
pa prema tome izpada kako su to bile samo {panjolske ma{te Vjekoslava Luburi}a.
Pored
toga tu je jo{ nekoliko upitnika;
1)
Kako to kada su usta{e emigranti 1941 g. ~e{}e i redovito promaknuti u
~inovima, Vjekoslav Luburi} ostaje u najni`em ~inu usta{a skroz do 15.XI.1941
g. kada je promaknut u ~in satnika, i bio dodjeljen grupi koji su pratili
Poglavnika sa njegovim stiegom.
2) Sva njegova
promaknu}a koja su bila:
iz ~ina usta{e u satnika
15.XI.1941
u ~in bojnika IX.1942
u ~in dopukovnika 1943
u ~in pukovnika X.1944
u ~in generala 4.IV.1945
ako ih
uzporedimo sa drugima, imadu zna~aj zaka{njenja, za {to je postojao siguran i
ozbiljan razlog.
3) U
hrvatskoj emigraciji upravo iz redova ljudi koje je prema njihovim rie~ima sam
Vjekoslav Luburi} favorizirao, dolaze nam najve}i protivnici NDH i Usta{kog
Pokreta, a najve}u za{titu su imali kod njega ljudi koji su tajno suradjivali
sa UDB-om (Varo{ i Draganovi}) ili pak ljudi koji su suradjivali sa policijama
zemalja u kojima su boravili (Bauer, De`eli}).
U
svemu se svodi kako njegova razmatranja, ne mogu se vi{e uzimati zrelo za
gotovo, i kako su to mi{ljenja sa vrha, ve~ sa velikom rezervom i stalnim
provjeravanjem. Ina}e je to jedna tema za sebe, ali kako je Vjekoslav Luburi}
to oblikovao u Drini, kako je on u Celju, u kojem nikada nije bio, na 10.
svibnja, izdao dalje zapovjedi za Povla~enje hrvatskog zbjega, {to je najobi~nija
la`.
Ovo bi
bilo samo razja{njenje, tko je u Celju, nakon {to su Crljen i Heren~i} nestali
kao smrad, izdao zapovjedi za dalje povla~enje i na~in povla~enja. Bio je to
general Peri~i}. Ovo pi{em kao svjedok dogadjaja, jer sam se nalazio u blizini
generala Bobana.
Dakle
do trenutka izru~enja na Bleiburgu u Klagenfurtsku kotlinu bilo je stiglo oko
70.000 Hrvata.
U
Slovenskom logoru u Viktringu bilo je 12.000 Slovenaca i 6.000 Srba
(Nedi~evci), a u Spitalu na Dravi 80.000 Kozaka.
Prvi
dodiri s Englezima uslijedili su bili ve} na dan njihovog ulazka u Klagenfurt,
odnosno Koru{ku, - 8. svibnja. Odmah su zahtjevali, da se razoru`a
kvarenjem oru`ja na gomile u jarke. Ako
su neke skupine ostale du`e vrijeme pod oru`jem, bilo je zato, jer Englezi nisu
nisu uzpjeli tamo sti}i.
Na
hrvatskoj strani prvog i drugog dana oru`je je odlagano bez razmi{ljanja. No
narednih dana, poslije do`ivjelih napadaja (osobito putem do Klagenfurta)
novostigle ve}e skupine ustru~avale su se odmah ga polo`iti, ali, naravno, bez
uzpjeha.
Kada je
skupina generala Pavlovi}a stigla pred dravski most kod Kappel-a.d.D., gdje su
na drugoj strani mosta bili Englezi, englezki je zapovjednik na uslijedjenim
pregovorima zahtjevao bezuslovno odlaganje oru`ja. General je Pavlovi} to
energi~no odbijao, jer da u Koru{koj partizani – i to ~ak prikriveno iza englezkih trupa - koji napadaju nenaoru`ane Hrvate;
konkretno, da po prelazu tog mosta budu
predavani tim partizanima. Skupina se razpolovila, te je jedna polovica predala
oru`je, a druga se je rzbje`ala i snalazila kako je tko znao. Tu je general
Pavlovi}, vide}i kako nemo`e pomo}i svojim vojnicima, izvadio svoj samokres,
ubio svoje dvoje djece i suprugu a onda sam sebe.
To je
bio strahoviti {ok sa sve prisutne, a engleze je toliko zbunilo pa dalje vi{e
nisu nadzirali most, pa je nakon toga i ona polovica naoru`ana pre{la most.
Smje{taj
klagenfurtskog dijela hrvatskog zbjega slijedio je prema tome, iz kojeg su
pravca ili kojim putem skupine stizale u kotlinu. Uglavnom bila su ~etiri
podru~ja.
Na podru~je Klagenfurt –
Krumpendorf – sjeverna obala Worthsee-a spustili su se prvi, motorizirano
stigli, zatim brzi pje{aci, i kasnije mnogo dru`ina i skupinica, kako od
Ajanovi}e skupine, tako i od drugih kasnijih skupina. U Klagenfurtu mjenjaju~eg
mjesta i sati; dnevno se mjenjao broj izbjeglica, ali je uvjek prosje~no bilo
5.000. Za taj prolaz zna~ajna je jedna skupina, skupila se prvih dana, koja je
9. svibnja – ve} naraslana blizu 10.000 osoba bila stacionirana na glavnom
trgu, kao jedno veliko mno{tvo, ve~inom vojnika, medju kojima su se nalazili
takodjer mnogo raznih du`nostnika, novinara, profesora, intelektualaca raznih
vrsta i nekoliko ministara. Odatle je toga dana bila pokrenuta put zapada do
Krumpendorfa, da Vladi u`e pripadaju}ih 500 osoba bude tajnom rukom povedeno
dalje, a onda zajedno sa Vladom sa
Turracherhöhe najbr`e izru~ene putem `eljeznice, jugokomunistima u Jesenice,
obrazlo`eno sa englezke strane izru~enima kako ih se prebacuje na sigurno
mjesto u Italiju.
U
Krumperdorfu, gdje su postojala ~etiri logora, a naj`ivljiji kod `eljezni~ke
postaje u privremenim barakama od dasaka i papira, bilo je ukupno i uvjek izto
preko 5.000 hrvatskih izbjeglica, gdje se je i po nekoliko dana zadr`avalo. U
njemu je bilo bilo sjedi{te preostalog hrvatskog dr`avnog aparata, te sredi{te
sticanja informacija i tinjanja duhovnog `ivota zbjega.
U okolini Krumpendorfa bilo je
vi{e manjih logora. Jedan mali logor hrvatskih oru`nika pod zapovjedni~tvom
pukovnika Bo`e Magovca nalazio se je 3 km sjeverozapadno. Izmedju ovog i
Krumpendorfa nalazila se jedna
postrojba sa 700 PTS-ovaca pod zapovjedni~tvom dopukovnika Madiraca. U Töschlingu, koji je takodjer bio samo
vojni~ki logor, bilo je preko 2.000 oosoba. U Feldenu, na zapadnom kraju jezera,
bila je skupina Hrvata u jednom stranom logoru, a od 20 svibnja i u Rossegu,
ju`no od zapadnog ruba jezera. Podru~ju Klagenfurt – Krumpendorf spada i
logorovanje ili boravljenje manjih skupina, smje{tenih u udaljenim mjestima na
sjeveru i zapadu. U njema~kom logoru Maria Saal bilo je 350 hrvayskih
izbjeglica. Najdalje sjeverozapadno u jednom velikom hoteluna Turracherhöhe
(1.763 m), na domaku Salzburga, bila je par dana smje{tena glavna grupa Hrvatske Vlade od 130 osoba,
koja se je ovamo dovezla, poslije par satovnog zadr`avanja u Klagenfurtu, na 20
automobila. Pred ovima u Reichenau, kao i jo{ dalje od Turracherhöhe – u
Tamswegu – nalazile su se skupine hrvatskih izbjeglica.
Ipak
su u Krumperdorfu zaostala skupinica vodstva i nadolaze}i javni radnici
izvr{ili medjusobno jednu smjenu dotada{njih upravlja}a. Svi oni od najvi{e
uprave, zajedno sa svojim najbli`im suradnicima, po potrebi situacije i pod
pritiskom javnog mjenja prestali su bili igrati se dr`avnih poslova i odr`avati
sjednice, te su se povukli i izgubili, a druga manje istaknuta, ekipa preuzela
je brigu o narodu. Zato se 10. svibnja pristupilo osnivanju Hrvatskog Crvenog
Kri`a, da se humanitarnom akcijom zamjeni dalje nemogu}i svaki hrvatski
politi}ki rad.
nastavlja
se
STRANICA 5.
NA PO^ETAK STR. 4. STATISTICKI PREGLED POSJETITELJA
NATRAG NA IZBORNIK samo uz ID: user name i lozinka